Sigurno je da svaka ličnost u svom svakodnevnom životu, radu, oblicima ponašanja, vidovima sudjelovanja u društvu, načinu provođenja slobodnog vremena, stavovima, interesima itd., nosi obilježja svoje porodice. ''Ona je polufunkcionalna - u njoj se prelamaju bračni i roditeljski odnosi, odnosi između braće i sestara, odnosi između drugih faktora značajnih za porodicu, ona je stalni medijator između pojedinca i društva''. [1] Uslovi porodičnog života, posebno pravu sliku o braku, porodici, o odnosima - dijete dobija u vlastitoj porodici. Među elemente porodičnog života koji su najvažniji za razvoj ličnosti djeteta su:

- materijalni uslovi života vezani za socio - ekonomski položaj porodice;

- profesionalni nivo roditelja;

- kulturni nivo porodice;

- struktura porodice;

- promjena životne sredine;

- nivo aspiracije roditelja itd. [2]

Porodica se u različitim izvorima definiše:

''U opštijem smislu porodica je društvena grupa istorijski promjenjivog oblika u čijim okvirima se odvija proces reprodukcije društvenih individua. U strukturalnom pogledu porodica se određuje kao ujedinjenje odraslih pojedinaca suprotnih polova (supružnika) i njihove rođene ili adaptirane dece''[3]

''Osnovni oblik društvene zajednice zasnovan na braku i krvnom srodstvu njenih članova. Njen istorijski razvitak karakteriše neprekidno smanjivanje broja članova, koji u početnom periodu obuhvata čitavo pleme''. [4]

''Društvena grupa koju čine pojedinci povezani srodničkim (krvim) ili bračnim vezama. Porodica je kulturno i istorijski promjenjiva kategorija po tipu, strukturi i funkciji. Najvažnija funkcija porodice je reprodukcija ili stvaranje potomstva. Ova funkcija ne obuhvata samo rađanje i obezbjeđivanje fizičkog opstanka, već i brigu oko integrisanja potomaka u društvo ili kulturu''. [5]

Ono što je zajedničko za sve definicije jeste određenje porodice kao drušvene grupe koju čine njeni članovi, a njihova povezanost zasniva se na krvnom srodstvu, njihovoj zajedničkoj ulozi za reprodukciju, da je ona društveno promjenjiva, briga za potomstvo. Briga za potomstvo u svakom pogledu njen je osnovni zadatak.

Za porodicu se može reći da ona daje osjećaj pripadanja porodici/roditeljima, ljubav i poštovanje među članovima porodice, sigurnost i stabilnost, što niko drugi to ne može dati djetetu. Bez porodice dijete ne bi moglo steći oblike ponašanja koji su tipični za čovjeka, jer ono rođenjem ne donosi ništa (samo dispozicije), sve stiče u okolini koja ga okružuje i koja na njega djeluje, a prva takva je upravo porodica. Porodični uslovi mogu značajno uticati i na socijalnu diferencijaciju i šanse djeteta u školskom uspjehu. I obrazovanje je također važno. Francuski autori ističu pojam ''famille educogene'', a odnosi se na porodice koje posvećuju svojoj djeci posebnu brigu. Porodice su pozvane da ljubavlju i bliskošću svojim članovima ublaže osjećanje anksioznosti i očajanja koji su rezultat neuspjeha da se čovjek snađe u širem društvu.

Dijete od roditelja uči svoju partnersku i roditeljsku ulogu, uči odnos sa drugim ljudima i ponavlja ga u svojim odnosima u toku života. Stoga porodica predstavlja stub na kojem će se graditi svi dalji odnosi sa drugima. Ako je brak u kojem se dijete nalazi mračna tamnica u kojoj su svađa, ljutnja, omalovažavanje, nerazgovaranje, predbacivanje, ucjenjivanje - najčešći oblici ponašanja, gdje će onda dijete naučiti šta je tolerancija, partnerstvo, roditeljstvo, prijateljstvo, ljubav?!

Suprotno tome je da ako dijete u roditeljskim odnosima vidi poštovanje, nježnost, ljubav, uvažavanje, suradnju, potpomaganje, osjećaj sigurnosti, otvorenosti, onda je to pretpostavka dobre osnove za za razvoj stabilne, razborite, čvrste i humane ličnosti.

Osjećaj materinstva i očinstva upućuje ih na to da se brinu o djeci. Oni osjećaju svoju ljudsku i društvenu odgovornost za njihov psihofizički razvoj i odgajanje kako bi postali čestiti ljudi. Uloga roditelja je izuzetno važna pa ih upravo to obavezuje da pravilno odgajaju svoju djecu, da im oni služe kao primjer u ponašanju. Deklaracija o pravima djeteta UN, 1959. u šestom načelu kaže: ''Djetetu su za potpun i skladni razvoj, prijeko potrebni ljubav i razumijevanje''. (Vukasović,A. 1994. str. 172. )

Istinitost, blagost, poslušnost i navikavanje na red jesu osnove morala. U provođenju odgojnih zadataka oba roditelja moraju sudjelovati potpuno zajedički i ravnopravno i majka i otac. Ruso ističe značaj harmoničnog života u porodici i naglašava da je porodični život najbolji protuotrov protiv propadanja morala. (Savičević,D. 1987,str. 18). Važno je i to da li dijete živi u potpunoj ili nepotpunoj porodici. Potpunu porodicu čine oba roditelja i djeca, a mogući su i drugi članovi kao što su bake, djedovi, tetke, stričevi, ujaci, koji žive zajedno u istom porodičnom domu. Djeca imaju oba roditelja, njihovu brigu, ljubav, razumijevanje. Imaju priliku da kontaktiraju s njima, da posmatraju njihove međusobne odnose, da iz njih uče, uživljavaju se u ulogu žene (majke) i muškarca (oca).                        

Nepotpuna porodica je ona u kojoj nedostaje jedan od roditelja - otac ili majka, odsustvo jednog od roditelja ima objekivne razloge (smrt jednog roditelja), kao i subjektivne (napuštanje bračnog druga i djece, razvod).

Da bi roditelji mogli obavljati uspješno svoju roditeljsku ulogu, treba da su i oni sami dobro odgojeni, psihički, socijalno, emocionalno i moralno zrele ličnosti, koje poznaju svrhu odgoja. Prema Ekermanu (1987), neki oblici porodičnog fenomena su dobro istraženi, a neki samo malo. Prema ovom autoru posebno malo pažnje obraća se emocionalnoj stabilnosti čovjeka i njegovog položaja u porodici. Od nje i potiče sve, kakav ćemo čovjek biti, koje osobine ćemo imati. Ako se roditelji plaše onda je dijete dvostruko uplašeno. Ako dijete hoće da se emancipuje od roditeljskog autoriteta i da razvija svoju autonomiju on mora očuvati oblike zdravog identifikovanja sa roditeljima i porodicom. Ako su ovi oblici identifikovanja iskrivljeni može se desiti da se ne snađe u širem svijetu dijete. (Ekerman,1987).

Djelovanje svoje porodice, očekivanja od nje, njene važnosti za roditelje i djecu može se vidjeti kroz pisanje misija o svojoj porodici. Covey (1998) ističe ovu metodu kao način boljeg upoznavanja članova porodice jednih sa drugima i produbljivanje stepena povezanosti. Primjer misije jedne porodice:

''Misija naše obitelji jest da:

Cijenimo iskrenost kod sebe i drugih.

Stvorimo okružje u kojem svi nalazimo podrškui

Poticaje za osvarenje naših životnih ciljeva.

Poštujemo i prihvaćamo jedinstvenu osobnost i

talente svakog pojedinca.

Stvaramo ozračje ljubavi, ljubaznosti i sreće.

Podržavamo obiteljske pothvate koji pozitivno utječu na društvo. Budemo strpljivi i puni razumijevanja. Uvijek riješimo međusobne sukobe umjesto da budemo ljutiti.

Potičemo ostvarenje životnih blagodati. '' (Covey,1998, str. 82).

Azra Čengić, prof.pedagogije

Redakcija Portala: http://portal.skola.ba

Pred nama i vama su važni i odgovorni zadaci koje ćemo, ako Bog da, pokušati realizovati tokom godine a sve što ne stignemo ove, ostavit ćemo za narednu. Sada ću sa Vama podjeliti razgovor o jednoj temi koja je od velike važnosti, a to je, Saradnje vas roditelja sa našom školom.

Posjetom školi i razgovorom sa razrednikom i ostalim nastavnicima, osobito na početku školske godine, šaljemo poruku našoj djeci da im pridajemo veliku važnost i da ćemo imati povjerenja u njihov rad.Razgovori roditelja i nastavnika treba da se odvijaju po redovnom rasporedu kako bi bila osigurana stalna komunikacija o napredovanju svakog djeteta. Pored toga, kontinuirani, neobavezni dogovori treba da se odvijaju mnogo češće.

Da bi uspjeh naše djece bio obostrano zadovoljavajući neophodno je da nastavnici ( razrednik ) bude upoznat za željama, ciljevima i ambicijama svakog učenika. Putem tih razgovora uspostavljaju se prijateljski i otvoreni odnosi koji se nastavljaju tokom godine. U toku saradnje, nastavnik od roditelja saznaje kako da postavi ciljeve za datu godinu.

Osim pojedinačnih informacija koje roditelj dobiva, saradnja sa školom pomaže roditeljima u educiranju o odgoju naše djece. To smo ove školske godine i realizovali inovativnim roditeljskim sastancima.

Koliko je važno da se educiramo o odgoju naše djece navest ćemo kroz jedan primjer. Sjećate li se kada ste polagali vozački ispit. Vjerovatno većina vas je to polagala. Vi  koji ste polagali zasigurno se sjećate da ste morali naučiti pravila, završiti obuku i na kraju pristupiti polaganju ispita, koji ruku na srce, nije bio baš jednostavan. Vidimo koliko smo pažnje, truda i vremena morali da posvetimo da položimo jedan ispit. Ako taj ispit uporedimo sa odgojem naše djece možemo konstatovati da namza podizanje i odgoj djece nije potrebna nikakva državna dozvala. Možemo se zapitai;    

„ Zar odgoj djece nije važniji od vožnje automobila“.

Naravno da jeste. Danas, hvala Bogu, vama roditeljima na raspolaganju se nalaze mnoge knjige i udžbenici koji vam mogu pomoći pri odgoju vaše djece. Osim tih udžbenika nalaze se i stručne osobe, naši nastavnici, koji su vam uvijek na raspolaganju da vam pomognu da riješite neke vaše nedoumice ili probleme.

Naša škola je otvorena za saradnju. Kvalitetna i kontinuirana saradnja roditelja i škole značajan je faktor za kompletnije poznavanje i praćenje učeničkog napretka i razvoja.

S obzirom da na formiranje ličnosti učenika sve snažnije utiču raznovrsni faktori, zadatak roditelja i škole je pravilno usmjeravanje i koordiniranje tih utjecaja.

Naša škola ostvaruje saradnju sa roditeljima kroz organizacione oblike djelonja; prije svega preko razrednika, a zatim predmetnih nastavnika, pedagoga, vijeća roditelja i direktora škole. Najdjelotvorniji vid saradnje je individualni razgovor na relaciji roditelj-nastavnika, ali preporučujemo  i povremeno prisustvo djeteta. Naše dijete ne voli kad se o njemu priča a ono nije prisutno.

Kada porodica aktivno sarađuju u radu škole, koristi mogu imati svi: nastavnici, roditelji, djeca, pa i čitava zajednica. Nastavnici stvaraju otvorenu atmosferu za saradnju ohrabrivanjem roditelja da postavljaju pitanja, posjete razrede i da razmjene svoja intersovanja i umijeća. 

I na kraju ovog obraćanja, nemojmo zaboraviti da je kontinirana saradnja roditelja sa školom kroz navedene oblike, kao i svaka druga aktivnost roditelje u školi ključ uspjeha jer naša djeca uče od nas.

Djeca uče ono što doživljavaju.

Ako dijete živi s kritikom, uči osuđivati.
Ako dijete živi s nasiljem uči se tući.
Ako dijete živi sa strahom, uči biti zabrinutim..
Ako dijete živi s ohrabrivanjem, uči se samopouzdanju.
Ako dijete živi u toleranciji, uči se strpljenju.
Ako dijete živi s pohvalama, uči cijeniti to što radi.

Ako dijete živi s poštenjem i pravednošću, uči da postoje istina i pravda.

Ako dijete živi sa vjerom da ga njegovi roditelji cijene i vole, i on će voljeti i cijeniti .

S čime živi vaše dijete?

Puno sreće sa vašom i našom djecom!