Log in
FacebookTwitterGoogle Bookmarks Pin It

Značaj porodice za razvoj djeteta

Sigurno je da svaka ličnost u svom svakodnevnom životu, radu, oblicima ponašanja, vidovima sudjelovanja u društvu, načinu provođenja slobodnog vremena, stavovima, interesima itd., nosi obilježja svoje porodice. ''Ona je polufunkcionalna - u njoj se prelamaju bračni i roditeljski odnosi, odnosi između braće i sestara, odnosi između drugih faktora značajnih za porodicu, ona je stalni medijator između pojedinca i društva''. [1] Uslovi porodičnog života, posebno pravu sliku o braku, porodici, o odnosima - dijete dobija u vlastitoj porodici. Među elemente porodičnog života koji su najvažniji za razvoj ličnosti djeteta su:

- materijalni uslovi života vezani za socio - ekonomski položaj porodice;

- profesionalni nivo roditelja;

- kulturni nivo porodice;

- struktura porodice;

- promjena životne sredine;

- nivo aspiracije roditelja itd. [2]

Porodica se u različitim izvorima definiše:

''U opštijem smislu porodica je društvena grupa istorijski promjenjivog oblika u čijim okvirima se odvija proces reprodukcije društvenih individua. U strukturalnom pogledu porodica se određuje kao ujedinjenje odraslih pojedinaca suprotnih polova (supružnika) i njihove rođene ili adaptirane dece''[3]

''Osnovni oblik društvene zajednice zasnovan na braku i krvnom srodstvu njenih članova. Njen istorijski razvitak karakteriše neprekidno smanjivanje broja članova, koji u početnom periodu obuhvata čitavo pleme''. [4]

''Društvena grupa koju čine pojedinci povezani srodničkim (krvim) ili bračnim vezama. Porodica je kulturno i istorijski promjenjiva kategorija po tipu, strukturi i funkciji. Najvažnija funkcija porodice je reprodukcija ili stvaranje potomstva. Ova funkcija ne obuhvata samo rađanje i obezbjeđivanje fizičkog opstanka, već i brigu oko integrisanja potomaka u društvo ili kulturu''. [5]

Ono što je zajedničko za sve definicije jeste određenje porodice kao drušvene grupe koju čine njeni članovi, a njihova povezanost zasniva se na krvnom srodstvu, njihovoj zajedničkoj ulozi za reprodukciju, da je ona društveno promjenjiva, briga za potomstvo. Briga za potomstvo u svakom pogledu njen je osnovni zadatak.

Za porodicu se može reći da ona daje osjećaj pripadanja porodici/roditeljima, ljubav i poštovanje među članovima porodice, sigurnost i stabilnost, što niko drugi to ne može dati djetetu. Bez porodice dijete ne bi moglo steći oblike ponašanja koji su tipični za čovjeka, jer ono rođenjem ne donosi ništa (samo dispozicije), sve stiče u okolini koja ga okružuje i koja na njega djeluje, a prva takva je upravo porodica. Porodični uslovi mogu značajno uticati i na socijalnu diferencijaciju i šanse djeteta u školskom uspjehu. I obrazovanje je također važno. Francuski autori ističu pojam ''famille educogene'', a odnosi se na porodice koje posvećuju svojoj djeci posebnu brigu. Porodice su pozvane da ljubavlju i bliskošću svojim članovima ublaže osjećanje anksioznosti i očajanja koji su rezultat neuspjeha da se čovjek snađe u širem društvu.

Dijete od roditelja uči svoju partnersku i roditeljsku ulogu, uči odnos sa drugim ljudima i ponavlja ga u svojim odnosima u toku života. Stoga porodica predstavlja stub na kojem će se graditi svi dalji odnosi sa drugima. Ako je brak u kojem se dijete nalazi mračna tamnica u kojoj su svađa, ljutnja, omalovažavanje, nerazgovaranje, predbacivanje, ucjenjivanje - najčešći oblici ponašanja, gdje će onda dijete naučiti šta je tolerancija, partnerstvo, roditeljstvo, prijateljstvo, ljubav?!

Suprotno tome je da ako dijete u roditeljskim odnosima vidi poštovanje, nježnost, ljubav, uvažavanje, suradnju, potpomaganje, osjećaj sigurnosti, otvorenosti, onda je to pretpostavka dobre osnove za za razvoj stabilne, razborite, čvrste i humane ličnosti.

Osjećaj materinstva i očinstva upućuje ih na to da se brinu o djeci. Oni osjećaju svoju ljudsku i društvenu odgovornost za njihov psihofizički razvoj i odgajanje kako bi postali čestiti ljudi. Uloga roditelja je izuzetno važna pa ih upravo to obavezuje da pravilno odgajaju svoju djecu, da im oni služe kao primjer u ponašanju. Deklaracija o pravima djeteta UN, 1959. u šestom načelu kaže: ''Djetetu su za potpun i skladni razvoj, prijeko potrebni ljubav i razumijevanje''. (Vukasović,A. 1994. str. 172. )

Istinitost, blagost, poslušnost i navikavanje na red jesu osnove morala. U provođenju odgojnih zadataka oba roditelja moraju sudjelovati potpuno zajedički i ravnopravno i majka i otac. Ruso ističe značaj harmoničnog života u porodici i naglašava da je porodični život najbolji protuotrov protiv propadanja morala. (Savičević,D. 1987,str. 18). Važno je i to da li dijete živi u potpunoj ili nepotpunoj porodici. Potpunu porodicu čine oba roditelja i djeca, a mogući su i drugi članovi kao što su bake, djedovi, tetke, stričevi, ujaci, koji žive zajedno u istom porodičnom domu. Djeca imaju oba roditelja, njihovu brigu, ljubav, razumijevanje. Imaju priliku da kontaktiraju s njima, da posmatraju njihove međusobne odnose, da iz njih uče, uživljavaju se u ulogu žene (majke) i muškarca (oca).                        

Nepotpuna porodica je ona u kojoj nedostaje jedan od roditelja - otac ili majka, odsustvo jednog od roditelja ima objekivne razloge (smrt jednog roditelja), kao i subjektivne (napuštanje bračnog druga i djece, razvod).

Da bi roditelji mogli obavljati uspješno svoju roditeljsku ulogu, treba da su i oni sami dobro odgojeni, psihički, socijalno, emocionalno i moralno zrele ličnosti, koje poznaju svrhu odgoja. Prema Ekermanu (1987), neki oblici porodičnog fenomena su dobro istraženi, a neki samo malo. Prema ovom autoru posebno malo pažnje obraća se emocionalnoj stabilnosti čovjeka i njegovog položaja u porodici. Od nje i potiče sve, kakav ćemo čovjek biti, koje osobine ćemo imati. Ako se roditelji plaše onda je dijete dvostruko uplašeno. Ako dijete hoće da se emancipuje od roditeljskog autoriteta i da razvija svoju autonomiju on mora očuvati oblike zdravog identifikovanja sa roditeljima i porodicom. Ako su ovi oblici identifikovanja iskrivljeni može se desiti da se ne snađe u širem svijetu dijete. (Ekerman,1987).

Djelovanje svoje porodice, očekivanja od nje, njene važnosti za roditelje i djecu može se vidjeti kroz pisanje misija o svojoj porodici. Covey (1998) ističe ovu metodu kao način boljeg upoznavanja članova porodice jednih sa drugima i produbljivanje stepena povezanosti. Primjer misije jedne porodice:

''Misija naše obitelji jest da:

Cijenimo iskrenost kod sebe i drugih.

Stvorimo okružje u kojem svi nalazimo podrškui

Poticaje za osvarenje naših životnih ciljeva.

Poštujemo i prihvaćamo jedinstvenu osobnost i

talente svakog pojedinca.

Stvaramo ozračje ljubavi, ljubaznosti i sreće.

Podržavamo obiteljske pothvate koji pozitivno utječu na društvo. Budemo strpljivi i puni razumijevanja. Uvijek riješimo međusobne sukobe umjesto da budemo ljutiti.

Potičemo ostvarenje životnih blagodati. '' (Covey,1998, str. 82).

 

Azra Čengić, prof.pedagogije

Redakcija Portala: http://portal.skola.ba

Djeca uče ono s čime žive

Ako dijete živi s kritikom, uči osuđivati.

Ako dijete živi s nasiljem, uči se tući.

Ako dijete živi sa strahom, uči biti zabrinutim.

Ako dijete živi sa samilošću, uči samo sebe sažalijevati.

Ako dijete živi s ismijavanjem, uči se sramiti.

Ako dijete živi s ljubomorom, uči što je zavist.

Ako dijete živi sa stidom, uči se osjećaju krivnje.

Ako dijete živi s ohrabrivanjem, uči se samopouzdanju.

Ako dijete živi u toleranciji, uči se strpljenju.

Ako dijete živi s pohvalama, uči cijeniti.

Ako dijete živi s prihvaćanjem, uči se ljubavi.

Ako dijete živi s odobravanjem, uči voljeti samog sebe.

Ako dijete živi s priznanjem, uči da je dobro imati cilj.

Ako dijete živi s dijeljenjem, uči o velikodušnosti.

Ako dijete živi s poštenjem i pravednošću, uči da postoje istina i pravda.

Ako dijete živi sa sigurnošću, uči se vjeri u sebe i one oko sebe.

Ako dijete živi s prijateljstvom, uči da je svijet mjesto gdje je ugodno živjeti.

Ako vi živite s mirom, vaše će dijete živjeti spokojno.

S čime živi vaše dijete?


Doroty Law Nolte

10 često postavljanih pitanja o polasku u školu

1. Mora li dijete prije upisa u prvi razred znati čitati i pisati?

Naravno da NE. Za učenje čitanja i pisanja ima vremena u toku školske godine, vrijeme koje biste htjeli posvetiti učenju čitanja i pisanja možete upotpuniti igrama za razvoj motorike prstiju, koncentracije, pamćenja, razumijevanja i sl. S druge strane, mnoga će djeca spontano započeti procese čitanja i pisanja prije škole, bilo bi pogrešno u takvim slučajevima uskraćivati im to poučavanje.

2. Ako dijete već zna čitati i pisati, hoće li mu to odmoći u prvim danima škole?

Djetetu to neće stvarati poteškoće. U razredu se primjenjuje tzv. individualizirani pristup, učitelj/učiteljica djeci koja su već savladala gradivo omogućuje rad na drugim, složenijim sadržajima.

3. Što znači „spremnost za školu“ i koje vještine dijete treba savladati prije polaska u školu?

Uobičajeno je govoriti da je spremnost za školu pitanje razvoja intelekta i percepcije, no očito je da ona uključuje i ostale čimbenike kao što su pažnja, živahnost i sposobnost da se izdrži rad u školi. S druge strane, za uspjeh u školi jako je bitna i emocionalna i socijalna zrelost koja varira od djeteta do djeteta. Zbog toga se provodi psihologijsko ispitivanje koje nam daje detaljnije podatke o svakom djetetu.

Izuzetno je dobro da dijete razvije svoju samostalnost u korištenju toaleta, da se zna samostalno svući i obući, brinuti se o svojim stvarima, da zna jesti bez pomoći, da se zna pravilno ponašati u skupini vršnjaka i prema starijima. Nastojite da dijete upamti svoje ime i prezime, broj telefona i imena roditelja.

4. Kako kod djeteta razviti pravilan pristup školi?

Dijete poput spužvice upija sve vaše rečenice, a još više vaše radnje. Ne plašite ga školom, radije se pred njim s veseljem prisjetite svog boravka u školi, govorite o tome kako imate povjerenja u njega, kako će on uz trud savladati gradivo, napravite male rituale od kupovine prvih stvari za školu, posebno obilježite prvi dan škole…

5. Primjećujem da se moje dijete boji škole.

Najvjerojatnije se radi o strahu od odvajanja. Mnoga se djeca prvih dana ili sedmica mogu osjećati tjeskobno jer se susreću s mnogo novih stvari odjednom. Razgovarajte s njime, dokučite što ga najviše plaši – neka se boje da ih nitko neće dočekati kod kuće, druge je strah glasne djece i sl. Pomozite djetetu tako što ćete mu reći da ste se i vi bojali kao mali, i da ste taj strah prevladali i s vremenom jako zavoljeli školu. Isto tako nemojte mu s početkom školske godine natovariti puno novih obaveza (npr. nove vanškolske aktivnosti, nove obaveze vezane uz kućanstvo i sl.) – dopustite mu da se navikne na novi raspored.

6. Moje dijete nije naviklo samo stjecati prijatelje, nije išlo u vrtić i nema iskustvo „života u grupi“.

Povedite dijete u park ili na druženje s djecom iz komšiluka (pozovite nekoliko njegovih vršnjaka na druženje), pokažite mu kako se upoznajemo, kako se uključujemo u igru i sl. Zajedno se igrajte društvenih igara u kojima uvijek netko izgubi (npr. Čovječje ne ljuti se i sl.) – na taj način dijete uči kako prebroditi prve poraze, ali uči i surađivanju u igri. Isto tako vrlo je važno naučiti dijeliti i poštivati tuđe stvari.

7. Moje je dijete razigrano i nema osjećaj reda.

Roditelj može pomoći djetetu razviti osjećaj odgovornosti tako da ga zamoli da svoje stvari uvijek stavi na određeno mjesto. Počnite s jednom ili dvije – npr. cipele i jaknu. Nakon što ga pohvalite svaki put kad to napravi dobro i vi vidite da je taj dio «usvojio», možete nadodati nove zadatke. Nauči li kod kuće da sve ima svoje mjesto, lakše će mu biti u školi u kojoj se očekuje da izvršava radne zadatke. Važno je da dijete već u toku neposredne pripreme za polazak u školu dobije u svom domu vrijeme i prostor za neometan rad. Dovoljno je osloboditi jednu policu za školske knjige i pribor i osloboditi kuhinjski stol u jednom periodu dana, te omogućiti djetetu da radi u relativnom miru. Važno je da to bude uvijek isto mjesto, da ga dijete doživi kao svoj prostor za rad i sl. Za početak je dovoljno da dijete na tom mjestu rješava manje zadatke u razdoblju od 5 min., a zatim da pomalo vrijeme produžimo do 30 min neposredno pred polazak u školu.

8. Moje se dijete uvijek rasplače kad doživi neuspjeh.

U našim školama, nažalost, još uvijek vlada takmičarski stil poučavanja. Dobro je na vrijeme upoznati dijete s činjenicom da će ga u školi uspoređivati s drugom djecom. Posebno treba naglasiti da njegova uspješnost u školi neće utjecati na našu ljubav prema njemu. Ali, isto tako mu pokažite da vježbanjem neke aktivnosti može napredovati u njoj i postati sve bolje, da je vrijedno truditi se.

9. Što ako nakon škole nema nikoga kod kuće?

Ostanak djeteta samog kod kuće zajednički je problem djeteta i roditelja. Potrebno je dobro procijeniti da li je vaše dijete spremno na to i dobro razmisliti o svim drugim mogućnostima brige za dijete dok nije u školi. Svako dijete je individua i teško je reći kad je prava dob za samostalni ostanak kod kuće i ako procijenite da je vaše dijete sposobno ostati samo (pa makar i kraće vrijeme) potrebno je: o tome porazgovarati s djetetom i saznati njegovo mišljenje o tome, učiniti sve što možemo za njegovu fizičku sigurnost, smisliti način komunikacije s djetetom dok je samo (telefon i sl.), planirati zajedno s djetetom što će raditi dok bude samo…

Najvažnije je ne pretjerati i ne zloupotrijebiti spremnost djeteta da bude samo –je li stvarno ta solucija nužna? Jeste li razmislili o produženim boravcima u školi. Naša škole posjeduje produženi boravak gdje stručne osobe vode brigu o vašem djetetu.

10. Dijete ne izgovara sve glasove tačno, može li mu to predstavljati problem u školi?

Najmanje godinu dana pred polazak u školu, trebalo bi obratiti pažnju na djetetov izgovor glasova i u slučaju da postoje teškoće uputiti se logopedu. Svako odstupanje u govornom i jezičnom razvoju ozbiljan je znak da bi dijete moglo imati teškoće u usvajanju čitanja i pisanja.

Priključi se za RSS feed

9°C

Mostar

Partly Cloudy

Humidity: 43%

Wind: 27.36 km/h

  • 24 Mar 2016 13°C 2°C
  • 25 Mar 2016 16°C 3°C